Islam i ropstvo

Pitanje:

Često čujemo hrišćanske misionare kako kritikuju islam i optužuju ga jer je islam dozvolio ropstvo, i govore da je to kršenje slobode i ljudskih prava. Kako možemo odgovoriti ovim ljudima?

Odgovor:

Zahvala pripada Allahu.

Rasprava o ropstvu i postavljanje pitanja u vezi sa tim od strane onih koji promovišu hrišćanstvo, pokušavajući time da odvrate ljude od slijeđenja islama, je nešto što iznenađuje mudru osobu i što je tjera da se zapita o (ne)znanju i motivima onih koji to rade.

To je zato što je ropstvo jasno potvrđeno u judaizmu i hrišćanstvu, gdje je poprimilo nepravedne oblike. Oni imaju mnogo knjiga u kojima se detaljno govori o tome i u kojima se to opravdava. Stoga vas to tjera da se zapitate: kako ovi hrišćanski propovjedači mogu pozvati ljude u hrišćanstvo kada hrišćanstvo opravdava i legalizuje robovlasništvo?

Drugim riječima: kako se oni mogu buniti protiv nekog problema kada su sami u njemu do guše?!

Pitanje ropstva je potpuno drugačije kada se raspravlja iz uglova hrišćanstva i islama, i kada se upoređuje sa situacijom koja je preovladavala dolaskom islama.

Stoga ovu temu moramo razmotriti s osvrtom na ono što se o ovom pitanju govori u judaizmu, hrišćanstvu i savremenoj kulturi, a onda ćemo govoriti o ropstvu u islamu.

Mnogo laži je izmišljeno na račun islama po ovom pitanju, u vrijeme kada su zločinci s dugačkim dosijeom bezbedni i kada niko ne ukazuje prstom na njih.

Islam i ropstvo:

Islam potvrđuje da je Uzvišeni Allah stvorio čovjeka potpuno slobodnog i odgovornog i propisao njegove obaveze, za koje su vezane nagrada i kazna na osnovu čovjekove slobodne volje i izbora.

Ni jedno ljudsko biće nema pravo ograničiti tu slobodu ili oduzeti taj izbor nezakonito; ko se usudi to učiniti je prijestupnik i tlačitelj.

Ovo je jedan od osnovnih principa islama.

Na pitanje: zašto islam dopušta ropstvo? Odgovorno i bez srama odgovaramo da je ropstvo dozvoljeno u islamu, ali mi to treba da ispitamo pošteno i s ciljem traženja istine, kao i detalje u vezi pravila ropstva u islamu, obazirući se na izvore i razloge za to, te na propise u islamu koji  regulišu kako postupati sa robom i u kojoj mjeri su njegova prava i obaveze jednake sa pravima i obavezama slobodnog čovjeka, i načini na koje može steći svoju slobodu, a kojih u šerijatu ima mnogo, a isto tako uzeti u obzir nove vrste ropstva u ovom svijetu, preobražene u nešto što je civilizovano, moderno i progresivno.

Kada je islam došao, bilo je mnogih uzroka ropstva (načina zapadanja u ropstvo), poput ratova, duga (gdje dužnik ako nije mogao otplatiti svoj dug, postao bi rob), otmice i racije, te siromaštvo i potrebe.

Ropstvo se nije širilo na sve ove užasne načine kroz sve kontinente, osim na način otmice i glavni izvor robova u Evropi i Americi u kasnijim stoljećima je bio na ovaj način.

Islamski tekstovi su zauzeli žestok stav protiv toga. U hadisu kudsiju se kaže: "Uzvišeni Allah je rekao: 'Trojici ću biti protivnik na Dan proživljenja, a kome se suprotstavim, pobijedit ću ... Čovjek koji je prodao slobodnog čovjeka i potrošio njegovu cijenu.'" (Buhari, 2227)

Vrijedi naglasiti da u Kur'anu ili Sunnetu ne nalazite nijedan tekst koji podstiče na uzimanje drugih kao robove, dok u Kur'anu i hadisima Poslanika, ﷺ, ima desetine tekstova koji pozivaju na oslobađanje robova od ropstva.

                                                                           

U vrijeme dolaska islama bilo je mnogo povoda porobljavanja, dok norme i pravila robovlasništva nisu postojala. Islam je donio promjenu u načinu djelovanja naspram robovlasništva; formirao je mnogo novih metoda u cilju oslobađanja robova, ukinuo mnoge načine porobljavanja ljudi i uspostavio smjernice u cilju spriječavanja toga.

Islam je ograničio povode zarobljavanja koji su postojali prije početka Poslanikove misije na samo jedan povod: porobljavanje kroz rat koje se sprovodi nad nevjernicima-ratnim zarobljenicima, njihovim ženama i djeci.

Šejh eš-Šenkiti (neka mu se Allah smiluje) rekao je:

"Razlog ropstva je kufr i borba protiv Allaha i Njegovog Poslanika. Kada Allah omogući muslimanskim mudžahidima koji izlažu svoj život i svoj imetak, boreći se svom snagom i sa onim što im je Allah dao, da Allahovu riječ uzdignu nad nevjernicima, onda ih On učini njihovim vlasništvom, osim ako vođa odluči da ih oslobodi uz otkup ili bez, ako je to u interesu muslimana."

(Adva' ul-Bejan, 3/387).

Također je rekao:

"Ako neko kaže: Ako rob postane musliman, zašto ga onda držati kao roba, kad je razlog ropstva nevjerstvo i borba protiv Allaha i Njegovog Poslanika, tako da taj razlog više ne važi?

Odgovor je dobro poznato pravilo među učenjacima i svim mudrim ljudima, a to je da se prethodno utvrđeno pravo ne može anulirati pravom koje je uspostavljeno kasnije i da ono što dođe prvo očito ima prednost.

Kad su muslimani zarobili nevjernike, pravo na posjedovanje njih je potvrđeno zakonom Stvoritelja svega, Koji je Najmudriji i koji sve zna. Dakle, ovo pravo je potvrđeno i uspostavljeno. Onda ako rob postane musliman nakon toga, njegovo pravo oslobađanja iz ropstva prihvatajući islam (ispada da) poništava pravo mudžahida da ga preuzme u posjed prije nego što je postao musliman, i bilo bi nepravedno poništiti prethodno pravo zbog naknadnog prava, kao što je to dobro poznato svim mudrim ljudima.

Da, dobro je da gospodar oslobodi roba ako postane musliman. Zakonodavac je to pohvalio i ohrabrio, te mu je otvorio mnoga vrata. Sva slava Najmudrijem, Sveznajućem.

'Riječi Gospodara tvoga vrhunac su istine i pravde; Njegove riječi niko ne može promijeniti i On je Svečujući i Sveznajući.' [El-En'am 115], "istine" znači u onome što nam je rekao, a "pravde" znači u Njegovim odlukama.

Nesumnjivo se ta pravda odnosi na posjedovanje robova i na druge propise iz Kur’ana. Koliko ljudi kritikuje nešto glasno, a stvarni njihov problem je u njihovom vlastitom nerazumijevanju."

(Adva' ul-Bejan, 3/389).

Zarobljavanje tokom rata bio je najčešći način sticanja robova. Zarobljenici bi neizbježno bivali zarobljavani tokom bilo kojeg rata, a generalni običaj u to vrijeme bio je da zatvorenici nemaju zaštitu ni prava; ili bi bivali ubijani ili porobljavani. Ali islam je donio još dvije mogućnosti: bezuslovno puštanje ili otkupninu. Allah kaže:

"I poslije ih ili velikodušno oslobodite, ili otkupninu zahitjevajte." [Muhammed, 4]

Tokom bitke na Bedru Poslanik, ﷺ, je prihvatio otkupninu od zarobljenih mnogobožaca u ratu i pustio ih, dok je mnoge zarobljenike pustio bez otkupnine. Tokom osvajanja Meke rečeno je njenim stanovnicima: "Idite, slobodni ste."

Tokom kampanje Benu'l-Mustalik-a, Poslanik, ﷺ, se oženio se zarobljenicom od poraženog plemena kako bi podigao njen status, jer je bila kćerka jednog od njihovih vođa, naime majka vjernika Džuvejrija bint el-Haris, radijallahu anha. Tada su muslimani pustili sve ostale zarobljenike da idu.

Islam nije žedan krvi zarobljenika, niti ih želi zarobljavati!

Stoga možemo razumjeti ograničene načine koji mogu dovesti do ropstva. Islam ga nije u potpunosti ukinuo, jer je nevjernički zatvorenik koji se suprotstavljao istini i pravdi bio prijestupnik, ili je bio od onih koji podržavaju nepravdu, ili je bio sredstvo u izvršenju ili odobravanju nepravde. Puštajući ga na slobodu pružila bi mu se mogućnost da širi nepravdu i agresiju na druge i suprotstavlja se istini i spriječava je da dopre do ljudi.

Sloboda je osnovno ljudsko pravo koje se ne može oduzeti osobi osim sa razlogom. Kad je islam prihvatio ropstvo u granicama koje smo opisali, postavio je ograničenja na čovjeka koji svoju slobodu iskorištava na najgori mogući način. Ako bi bio zarobljen u osvajačkom ratu u kojem je poražen, tada je propisano da se drži u zarobljeništvu u normalnim okolnostima i uslovima.

Uprkos svemu, islam nudi mnoge mogućnosti vraćanja slobode njemu i ljudima poput njega.

Princip postupanja sa robovima u islamu je kombinacija pravde, ljubaznosti i saosjećanja.

Jedno od načina oslobađanja robova je izdvajanje dijela sredstava od zekata za oslobađanje robova; iskup za slučajno ubijanje, zihar (predislamski oblik razvoda koji je zabranjen), kršenje zavjeta i spolni odnos tokom dana u ramazanu – iskup za to je oslobađanje roba. Pored toga, muslimani se takođe općenito ohrabruju da oslobađaju robove radi Allaha.

Ovo je kratak sažetak nekih principa postupanja prema robovima na pravičan i ljubazan način:

1 – Obezbjeđivanje hrane i odjeće poput one kod svojih gospodara

Prenosi se da je Ebu Zerr, radijallahu anhu rekao: Allahov Poslanik, ﷺ, je rekao: "Oni su vaša braća koju je Allah stavio pod vašu vlast, pa ako je Allah stavio čovjekovog brata pod njegovom vlašću, neka ga nahrani onim što on jede i obuče ga od onoga što on oblači, i neka ga ne opterećuje radom, a ako ga opterećuje radom, neka mu pomogne." (Buhari, 6050)

2 – Očuvanje njihovog dostojanstva

Prenosi se da je Ebu Hurejre, radijallahu anhu, rekao: Čuo sam Ebul-Kasima, ﷺ, kako kaže: "Ko optuži svog roba za nešto a on (rob) je nevin od onoga što on kaže, biće bičevan na Dan proživljenja, osim ako nije tako kako je rekao." (Buhari, 6858)

Ibn Omer, radijallahu anhu, je oslobodio svog roba, zatim je podigao štap ili nešto sa zemlje i rekao: Nema više nagrade u tome nego što je jednako ovome, ali sam čuo Allahovog Poslanika, ﷺ, da kaže: "Ko udara svog roba ili ga tuče, iskup mu je da ga oslobodi." (Muslim,1657)

3 – Biti pravedan prema robovima i odnositi se prema njima ljubazno

Prenosi se da je Osman ibn Affan, radijallahu anhu, uštinuo svog roba za uho kada je učinio nešto pogrešno, a onda mu nakon toga rekao: Dođi i uštini me za uho u znak odmazde. Rob je odbio, ali on je insistirao, pa je počeo lagano štipati, pa mu je rekao: Učini to snažno, jer ne mogu izdržati kaznu na Dan proživljenja. Rob je rekao: Ovako, o moj gospodaru? Dan kojeg se bojiš, ja se takođe bojim.

Kad je AbdurRahman ibn Avf, radijallahu anhu, hodao među njegovim robovima nije se razlikovao od njih jer on nije hodao ispred njih, i nije nosio ništa drugačije od onoga što su oni nosili.

Jednog dana Omer ibnul-Hattab prolazeći ugleda neke robove kako stoje i ne jedu sa svojim gospodarom. On se naljuti i reče njihovom gospodaru: Šta nije u redu s ljudima koji su sebični prema svojim slugama? Zatim je pozvao sluge i oni su jeli s njima.

Čovjek uđe pred Selmana, radijallahu anhu, i nađe ga kako pravi tijesto – a on je bio upravnik. Rekao mu je: O Ebu Abdullah, šta je ovo? Rekao je: Poslali smo našeg slugu na zadatak i ne želimo mu dati dva posla odjednom.

4 – Nema ničeg lošeg u tome da robovi u nekim stvarima imaju prednost nad slobodnim ljudima

Obzirom na bilo kakva vjerska ili ovosvjetska pitanja u kojima se on ističe. Na primjer, ispravno je da rob predvodi namaz. Majka vjernika Aiša je imala roba koji bi je predvodio u namazu. Doista, muslimanima je naređeno da slušaju i pokoravaju se čak i ako je rob postavljen na čelu njihovih poslova.

5 – Rob može otkupiti sam sebe od svog gospodara i biti slobodan

Ako je osoba iz nekog razloga zarobljena, ali u međuvremenu postane očigledno da je odustala od pogrešnog puta zaboravljajući svoju prošlost, te je postala čovjek koji izbjegava zlo i želi činiti dobro, je li dozvoljeno odgovoriti na njegov zahtjev da mu se dozvoli da ode na slobodu? Šerijatski tekstovi kažu da, a postoje neki fakihi (pravnici) koji ih razumjevaju na način,da je to obavezno i neki koji kažu da je to mustehab (pohvalno).

To je ono što se naziva "mukatebom" ili ugovorom o oslobađanju između roba i njegovog gospodara. Allah kaže:

"A s onima u posjedu vašem koji žele da se otkupe, ako znate da su u stanju to da učine, o otkupu se dogovorite. I dajte im nešto od Allahovog imetka koji je vama dao." [En-Nur, 33]

Ovako islam tretira robove pravedno i ljubazno.

Jedan od rezultata ovih smjernica je taj da bi u mnogim slučajevima rob postao prijatelj svog gospodara; u nekim slučajevima bi ga gospodar smatrao sinom. Rekao je Sa'd ibn Hašim al-Halidi, opisujući njegovog roba:

"On nije rob, već je on sin kojeg je [Allah] stavio pod moju skrb. Podržao me je svojom dobrom uslugom; on je moje šake i moje ruke."

Drugi rezultat tretiranja robova od strane muslimana na ovaj način jeste da su robovi postali dio muslimanskih porodica kao da su i oni njeni članovi.

Gustav le Bon kaže u Hadaratul-'Arab: "Ono u šta iskreno vjerujem je da je robovlasništvo među muslimanima bolje od robovlasništva među bilo kojim drugim ljudima, i da je situacija robova na istoku bolja je od situacije sluga u Evropi, a robovi na istoku dio su porodice. Robovi koji bi željeli biti slobodni mogli su postići slobodu izražavanjem želje. No uprkos tome, nisu pribjegli ostvarivanju ovog prava." (Arapska civilizacija, str. 459-460)

Kako su nemuslimani tretirali robove?

Stav jevreja prema robovima:

Prema jevrejima, čovječanstvo je podijeljeno u dvije skupine: Israilćani čine jednu grupu, a cijelo čovječanstvo drugu.

Što se tiče Israilćana, dopušteno je porobljavanje nekih od njih, shodno određenim učenjima koja se nalaze u Starom zavetu.

Što se tiče ljudi koji nisu Israilćani, oni su rasa niže klase, koja može biti porobljena dominacijom i pokoravanjem, jer su to ljudi koji su nebeskim dekretom osuđeni na poniženje za čitavu vječnost. Kaže se u 2. Mojsijevoj 21/2-6:

"Ako kupite hebrejskog slugu, on će vam služiti šest godina. Ali u sedmoj godini otići će besplatno, bez ikakvog plaćanja. Ako dođe sam, slobodan je da ide sam; ali ako ima ženu kad dođe, ona će poći s njim. Ako mu gospodar da ženu i ona mu rodi sinove ili kćeri, žena i njena djeca pripast će njegovom gospodaru, a samo muškarac može ići na slobodu. Ali ako sluga izjavi: 'Volim svog gospodara i svoju ženu i djecu i ne želim ići na slobodu', tada ga njegov gospodar mora odvesti pred sudije. Odvest će ga do vrata ili ispred njih i probiti mu uho šilom. Tada će mu biti doživotni sluga."

Što se tiče porobljavanja ne-Hebreja, to se događa tako što se zarobe ili nadvladaju, jer vjeruju da je njihova rasa superiornija od drugih, pa u svojoj iskrivljenoj Tori pokušavaju naći opravdanje za to ropstvo. Pa kažu da je Ham, sin Noje, koji je bio otac Ken'ana, razljutio svog oca, jer je Noje jednog dana bio pijan i razgolitio se dok je spavao u svom šatoru, a Ham ga je vidio takvog. Kad je Noje za to saznao nakon što se probudio, naljutio se i prokleo svoje potomke koji su bili Ken'anovo potomstvo, pa je rekao (kako stoji 1. Mojsijevoj 9/25-26):

"Proklet bio Kena'an! I da bude sluga slugama braće svoje." Rekao je i: "Slava Gospodu, Bogu Sama! Neka Kena'an bude Samov rob."

U istom poglavlju (stih 27) se kaže:

"Neka Bog proširi područje Jafeta; neka Jafet živi u Samovim šatorima, i neka je Kena'an bude njihov rob."

U 5. Mojsijevoj 20/10-14 piše:

"Kada krenete da napadnete neki grad, ponudite njegovim stanovnicima mir. Ako prihvate i otvore svoja vrata, svi ljudi koji se nalaze u njemu neka ti plaća danak i bude ti pokoran. Ako odbiju mir i krenu na vas u bitku, borite se sa njima. Kad vam ih Gospod, Bog vaš, isporuči u ruke, pobijte mačem sve muško u njemu. Što se tiče žena, dece, stoke i svega ostalog u gradu, možete ih uzeti kao plijen za sebe."

Stav hrišćana prema robovima:

Hrišćanstvo je potvrdilo ropstvo kao što je prethodno potvrđeno judaizmom. U Evanđeljima ne postoji tekst koji zabranjuje ili negira ropstvo. Bitno je istaći je da je istoričar William Muir kritikovao našeg Poslanika Muhammeda, ﷺ, zbog toga što nije odmah ukinuo ropstvo, a pritom je zaobišao stav Evanđelja koji se govori o ropstvu, kao i to da ne postoji izvještaj Mesije ili apostola ili crkava u pogledu ovog pitanja.

Umjesto toga, Pavle je u svojim poslanicama savjetovao da robovi trebaju biti odani svojim gospodarima, kao što kaže u svojoj poslanici Efežanima, gdje podstiče robove da se pokoravaju gospodarima, kao što bi se pokoravali Mesiji:

"Robovi, pokoravajte se svojim zemaljskim gospodarima s poštovanjem i strahom i sa iskrenošću srca, baš kao što biste se pokoravali Hristu. Pokoravajte im se ne samo da bi stekli njihovu naklonost kada vas gledaju, nego poput Hristovih robova, činite to iz srca. Služite svim srcem, kao da služite Gospodu, a ne čovjeku, jer znate da će Gospod nagraditi svakoga za ono dobro koje učini, bilo da je rob ili slobodan." (Efežanima 6/5-9).

U enciklopediji Grand Larousse se kaže: Ne čudi što je robovlasništvo među hrišćanima nastavljeno do danas; zvanični vjerski predstavnici su potvrdili njegovu valjanost i prihvatili njegovu legitimnost.

... da sumiramo: hrišćanska religija je u potpunosti odobrila robovlasništvo i to čini i danas.

Sveštenici nisu spriječili robovlasništvo niti su mu se suprotstavili; već su ga podržavali, do te mjere da je filozofski svetac Toma Akvinski podržavao filozofsko gledište koje se slaže sa stavom vjerskih vođa, a on se nije protivio robovlasništvu, već ga je pohvalio jer je prema Aristotelovom mišljenju to jedna od okolnosti u kojoj su neki ljudi stvoreni prirodnim putem, i to ne protivrječi vjeri da je čovjek zadovoljan najnižim položajem u životu. (Haka'ik al-Islam od al-'Akad str. 215)

U Rječniku Biblije dr. Džordža Jusufa stoji: Hrišćanstvo nije prigovaralo ropstvu iz političkih ili ekonomskih razloga, a vjernike nije nagovaralo da se suprotstavljaju stavovima svoje generacije u pogledu ropstva ili pak da o tome raspravljaju, i nije ništa govorilo protiv prava robovlasnika ili motivisalo robove da traže nezavisnost; nije raspravljalo o štetnosti ili grubosti ropstva i nije neposredno podsticalo na oslobađanje robova.

Ništa nije promijenilo u prirodi odnosa gospodara i roba; naprotiv, potvrđivala su prava i dužnosti obje strane.

Savremena Evropa i ropstvo:

Pravo je čitaoca, u ovom dobu napretka i progresa, da pita o činiocima ovog napretka i broju ljudi koji su umrli zbog načina na koji su lovljeni, i koji su umrli na putu do obale gdje bi ih brodovi engleskih kompanija i oni drugi čekali, a onda su ostali umrli zbog promjene klime. Otprilike 4% umrlo je tokom utovara na brodove, a 12% tokom putovanja, a kamoli oni koji su umrli u kolonijama.

Trgovina robljem se nastavila u rukama engleskih kompanija koje su uz dozvolu britanske vlade stekle pravo monopola, a zatim su britanskim podanicima omogućili besplatno zarobljavanje ljudi. Neki stručnjaci procjenjuju da je ukupan broj ljudi koje su Britanci uhvatili tokom ropstva i protjerali u kolonije u periodu između 1680. i 1786. godine bio oko 2.130.000.

Kad je Evropa uspostavila kontakt s Crnom Afrikom, taj je kontakt doveo do ljudske bijede tokom koje su se crni ljudi na tom kontinentu suočili s velikom katastrofom koja je trajala pet stoljeća. Države Evrope smislile su zle načine kidnapovanja tih ljudi i dovođenja u njihove zemlje kako bi im služili kao gorivo za njihov opstanak, gdje su ih opterećivale sa više posla nego što su to mogli podnijeti. Kada je otkrivena Amerika, katastrofa se povećala i oni su postali robovi na dva kontinenta, a ne samo na jednom.

Enciklopedija Britanika o temi ropstva (2/779) kaže: Lov na robove u selima koja su bila okružena džunglom izvršavan je paljenjem vatre u slami od koje su pravljeni torovi koji okružuju sela, zatim kada bi seljani pobjegli na otvoren teren, Britanci bi ih lovili svim sredstvima koja su im bila na raspolaganju.

U razdoblju od 1661. do 1774. godine, na svaki milion crnaca Afrikanaca koji su stigli do Amerike, dodatnih devet miliona umrlo je tokom lova, utovara i prijevoza. Drugim riječima, samo desetina onih koji su lovljeni preživjela je i zapravo stigla do Amerike, gdje nisu pronašli odmor ni olakšanje, već su bili podvrgnuti teškom radu i mučenju.

U to vrijeme su imali zakone od kojih bi se svaki mudar čovjek stidio.

Među tim zlim zakonima bili su i oni koji su govorili da svaki rob koji bi nešto skrivio svom gospodaru trebao biti ubijen, a svaki rob koji bi pobjegao morali bi mu odsjeći ruke i noge i bio bi žigosan užarenim željezom; ako bi opet pobjegao, bio bi ubijen. Kako je mogao pobjeći ako su mu odsječene ruke i noge?!

Crnom čovjeku je bilo zabranjeno da se obrazuje, a poslovi bijelaca su bili zabranjeni crncima.

U Americi ako bi se okupilo sedam crnaca, to bi se smatralo zločinom, a ako je bijelac prošao pored njih, bilo mu je dopušteno da ih pljune i bičuje dvadeset puta.

Drugi zakon je navodio da crnci nemaju dušu i da ne posjeduju pamet, inteligenciju ili volju, i da život postoji samo u njihovim rukama.

Ukratko, s aspekta svoje dužnosti i službe svom gospodaru, rob se smatrao zdravim, odgovornim i kažnjivim ako pogriješi, ali s aspekta njegovih prava, nije imao dušu i biće i nije bio ništa više nego snažan par ruku!

Konačno, nakon mnogih stoljeća porobljavanja i ugnjetavanja, došao je protokol o ukidanju ropstva i nastojanju da se tome stane na kraj, u rezoluciji koju su Ujedinjene nacije izdale 1953. godine CE.

Stoga se njihova savjest nije probudila sve do prošlog stoljeća, nakon što su izgradili svoju civilizaciju na leševima slobodnih ljudi koje su nezakonito porobili.

Koja poštena osoba to može uporediti sa učenjima islama, koji je došao prije četrnaest stoljeća? Čini se da je optuživanje islama u vezi s ovom temom poput izreke: "Optužila me za njen problem, a zatim otišla."

A Allah najbolje zna.

Vidi: Šubahat havlel-Islam od Muhammeda Kutuba i druga djela.